Odrastao sam u skromnoj obitelji u kojoj je otac bio nasilnik.Tukao je mamu često a ja i stariji brat smo bili izloženi psihičkom nasilju.To je trajalo godinama i ja sam često se skrivao i plakao.Mislim da sam zbog toga bio uglavnom povučeno djete,loš u školi i bez dovoljno samopouzdanja.
Upravo taj nedostatak samopouzdanja je odigrao glavnu ulogu u nastanku problema o kome pišem.Moje tako "izranjeno djete"sam nosio u sebi još dugi niz godina koje je bilo puno bijesa,nesigurnosti,jala,bespomoćnosti...
Nisam imao sreće sa curama,a prijatelji su me uglavnom iskorištavali za neke svoje ciljeve.Kad sam napunio 25god počeo sam se neugodno osjećati u društvu i na najmanji znak verbalnog napada na mene počeo sam se crveniti pa makar bila rječ samo o šali.Ubrzo nisam mogao ni otići u trgovinu a da se ne zacrvenim zbog nečeg zbog čega sam kasnije imao strašan osjećaj krivnje.Upravo taj osjećaj krivnje je bio takav da sam mislio da nisam dovoljno dobar za svijet oko sebe.Nisam bio u pravu.
I da skratim priču,to je trajalo sve dok nisam rekao DOSTA tog sranja.Čvrsto sam odlučio okončati svoju muku jer sam ipak duboko u sebi znao da postoji neki ljepši svjet,samo ga moram naći.I našao sam ga U SEBI a ne u drugima.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.